....sf....

ponedjeljak, 14.07.2008.

2 u 1.....MOJ JE ZIVOT SRANJE....!!!!

1......
Nakon dugogodisnjeg tapkanja po mraku jedna ruka,jedna osoba me odvukla natrag u svjetlo...te me opet nakon nekog vremena ta ista osoba zakopala ispod zemlje....taj navodni prijatelj mozda cak i vise od toga zabio mi je noz u leda,bacio mi je sjecanje na sve lijepo u zaborav....,zasto?neznam iskreno,neznam,vjerovatno se upalsio moje moci na svetlu,ja nijednu bitku nisan izgubila,jos uvijek vodim rat....sa suzama u sebi,laznim osmijehom na licu nastavljam dalje,ovo nije jadikovanje ni zaljenje,ovo je samo upozorenje,jer barem koliko sam ja shvatila,prijatelj je samo dobro znan neprijatelj,a ja sam poput feniksa,oslabim,pretvorim se u pepeo te se potom vratim iz vatre snazna,jaka i mudrija nego prije.....

(OVO NEMA VEZE SA STVARIN LJUDIMA I DOGADAJIMA IZ MOGA ZIVOTA)

2........

a sto ej sa vjerom?
vjera,evo jedna osoba me neki dan pitala sto je vjera.....pretpostavljam da je mislila na vjeru u Boga,pakao,raj...no da li je samo to vjera?zar nema vise vjerovanja u sebe?u bliznje?zar nema vise vjere mesu nama,obicnim ljudima?nove generacije nemaju vjeru-kazu stari,no imamo,imamo je vise nego oni,oni vjeruju u vjeru,a pak mi.....mi vjerujemo u zvijezde,ljude,zemlju,ljubav srecu,prijatelje,a povrh svega barem ja vjerujem u sebe,jer tko me moze poznavati tako dobro kao sto ja poznajem samu sebe?samu sebe ne mogu iznevjeriti,samu sebe ne mogu razocarati,stoga vjerujem najvise u ono JA,a to mi nitko ne moze oduzeti.....

| ....How do you wanna be killed?... (37) |

srijeda, 11.06.2008.

KRAJ ŠKOLSKE GODINE.......

Davno smo vec mi prvi put vidjeli osnovnu školu kao učenici .....
Da se barem mogu vratiti u ta vremena....
Da me opet prate iste sjene,iste stvari,ista posla...Ne bih se trudila tako brzo odrasti...Ja nisam inace sentimentalna i mrzin ta sranja ali...
Kada se sjetim sto sam sve prozivjela u osnovnoj...prve ljubavi...javne sramote...onda vuco-podigla me iz pepela,prve kupovine motora...sredivanje veza...otkrivanje atomskog sklonista,provaljivanje...suze,smijeh,ljubav,mržnja...sve u osam godina...i ne,necu plakati...štovise jedva cekam otici iz ove skole....jer ja nisan kao ostali,ja ne placem za pizdarije mogu reci da me zivot nije mazio i da san ojacala i da me nikada nitko nece vidjeti sa suzama u ocima,vec ce me vidjeti sa laznim osmijehom kako pokusavam ici dalje,pa eto...evo van ovaj post....i ne,necu pozdravljati nikoga jer tko je probao da mi pomogne da opstanem u OŠ MERTOJAK među svim lažima,ogovaranjem....nitko.......stoga dao Bog da doživite sve sto san i ja doživjela od vas sada u srednjoj skoli...na vašem novom pocetku....jer i ovo je bio moj pocetak...ali i kraj..........(ČAST IZNIMKAMA KOJE VOLIM I KOJE NIKAD NECU ZABORAVIT ,VI STE ME PODIGLI IZ PEPELA ONDA KADA SAM TO BILA POSTALA....FALA VAN......)

| ....How do you wanna be killed?... (62) |

utorak, 20.05.2008.

UPOZORENJE!!!!! OVO JE SENTIMENTALNO S****!!!!!

Jube, jednom...
tamo nekad u buducnosti kad pronadjes samoga sebe,
kad budes sretan, kad budes imao ljubav svog zivota uz sebe,
kad ti se snovi pocnu realizirati,
kad osjetis da zivot ide naprijed i kad izbrises proslost i budes okrenut samo buducnosti...
kad budes hodao bez straha po ulici,
kad ti na usnama bude samo osmijeh, u ocima veseli sjaj,
kad na dlanu budes mogao drzati kap kise i ne gledati u nju kao u suzu,
kad ti u grudima bude smireni otkucaj, a u zraku miris ljubavi i lijepih osjecaja,
kad budes lezao u krevetu u toplom zagrljaju nekoga kome znacis novi zivot, svu srecu...
kad...kad prodje dosta godina od danas i vise od toga...
kad budes bio blizu ili daleko odavde sjeti se...
samo jedno...
da si nekad nekome znacio sve,
da tu osobu nisi povrijedio nego joj pokazao kakav je zivot...
da ju nisi napustio samo otisao u kratku setnju,
da joj nisi okrenuo ledja nego naucio da nije sve tako bajno i lako...
kad bi samo znao...
a jednom ces znati... jer, ta osoba ti nije toliko znacila kao ti njoj...
bio si joj sve i bit ces sve
dok ne izdahne...

| ....How do you wanna be killed?... (33) |

ponedjeljak, 12.05.2008.

....MOJ TREĆI POST....

eek sjedi pokraj svijece...
tijelo joj je potpuno otkriveno...
tuznim pogledom, punim suza prati linije po svome tijelu...linije za koje je ona kriva...nitko drugi samo ona...koza joj je prije bila njezna, posebne boje-bila je kao snjeguljica...sada ima uspomene na svaku suzu, svaku prozivljenu bol i tugu...zao joj je, al zna da nije posljednji puta...zna da ce ponovo pasti pred samom sobom, unistiti i ono malo sto odaje njezinu ljepotu...ljepotu koja iz dana u dan sve vise blijedi...
oci...voljela ih je, imale su poseban sjaj...zaigran, veseo, pun osjecaja...sada, kao da je netko ugasio vatru u njezinu pogledu, kao da je nestala i posljednja zar zivota...zelja da bude osoba...
pozornost joj odvlaci plamen svijece...tako je miran, uspravan, topal...vatra joj je oduvijek budila mastu...toliko je mocna, a samo je jedan dah moze ugasiti...toliko slicnosti, a opet tako razlicita...i ona se gasi, ne tako lako kao svijeca, njezino umiranje je puno bolnije...predugo traje...
sjecanja je guse...zeli zaboraviti, krenuti iz pocetka, ali jednstavno je previse toga oko nje sto ne dopusta nove korake...znala je da treba ruku koje ce je voditi, koja ce ju podignuti kada padne...ali nije znala da se ta ruka moze tako lako izgubiti...zbog cega? mozda nije bila ona prava iako odbija u to vjerovati...
sto na kraju ostaje? ona, sama sa svojim mislima, okruzena zrakom koji je odjednom postao tako tezak...ostaje joj soba prepuna osjecaja, slika koje se izmjenjuju na bijelim zidovima...gdje god se okrene vidi samo povratak unazad, padanje sve dublje i dublje u ponor...
zeli osjetiti da je ziva, bar na tren...zeli se podignuti i odsetati u nepoznato...mozda tamo bude bolje nego ovdje gdje je svako lice poznaje...ili samo misle da znaju sto se krije iza hladnog pogleda...
ona se samo boji...boji se da jednom ne pretjera...da ne napravi konacan korak kao negdje davno prije...boji se da ovaj puta ne uspije... eek

| ....How do you wanna be killed?... (37) |

srijeda, 07.05.2008.

MOJ DRUGI POST....EO NEŠTO OSOBNO....

Stoji na rubu...gleda prema dole i osjeti lagani osmijeh u kutu svojih usana...kao da zna da ce joj biti lakse nakon jednog, samo jos jednog, posljednjeg koraka...oko nje tama kao odraz njezina uma...nebo je prazno, za nju odavno zvijezde vise ne sjaje...dodiruje si lice...hladno je...doslo je vrijeme zadnjeg pozdrava...gleda na svijet kao na masu koja joj nece nedostajati nijednim svojim dijelom...praznina u srcu je velika, prevelika, a ona ju sama ne moze nositi...
ima osjecaj...ne, ne...zna da nikome nece nedostajati...i ne boji se boli, ne moze biti gore od ovoga sto sada osjeca...samo je htjela razlog za smijeh, ljubav...nekoga da je uvijek tu...boli ju...nema rijeci kojima bi opisala svoje osjecaje...moze ih jedino pokazati i ne bilo kako...postoji samo jedan nacin...
onaj osmijeh odavno zamjenjuju suze...tiho, nijemo klize niz lice kao da se stide...ona se stidi...htjela bi cijelome svijetu reci kako se osjeca, ali nitko je ne cuje...ne primjecuje...spusta pogled prema dole...ulica je prazna, kao da je znala da se veceras mora cuvati samo za nju...to joj ponovno izmami osmijeh-kako samo ironicno...stidi se svega...zbog svakog svog postupka se osjeca lose iako je bio iz ljubavi-neizmjerno velike...ne zna ni sama koliko mu je puta bila samo tijelo...koliko mu puta nije znacila nista iako je tvrdio drugacije...boli je pomisao da ako ga vidi da nece moci ici protiv sebe...da ce ona ponovo biti zaslijepljena od ljubavi ...a on-ne zna ni sama...postao joj je stran, a opet ga tako dobro zna...sva njezina proslost je boli...sve se dugi niz godina skuplja i sada je na povrsini i ona to ne moze izdrzati...mora sve poslati u nepovrat, rijesiti se tuge...nema snage ponovo pasti pred njim, a jos manje pogaziti samu sebe...jos jedan susret bi ju unistio...jos uvijek zagledana ulicu ceka pravi trenutak da zaboravi krila i pokusa poletjeti...zna da ce to biti zadnji let...ponovno osmijeh...odjednom joj u mislis useta onaj dan prije tocno godinu i nesto...njegov prvi poljubac i njezin osjecaj srece koju nikada nece zaboravit...promjenio joj je zivot, imala je razlog biti bolja...sve je krenulo u krivom smjeru...igubila je zelju da bude dio ove mase...izgubila je razlog...nekako kao da je nestao...i ona ne zna kako dalje, ne zeli dalje...(kasno u noci mracnu ulicu probudila su svjetla i zvuk sirene...niko nije znao tko je ona...nikome nije bilo vazno...bili su ljuti sto im je netko uznemirio san...a ona, ona vise nista nije osjecala...
po ulici prosula su se pera zaboravljenih krila...bila je andjeo, a sada samo slika...)

| ....How do you wanna be killed?... (27) |

utorak, 06.05.2008.

MOJ PRVI POST.......

"Zamisli svijet bez boje
Zamisli ljude nesretne i bijedne
Zamisli kako kupuješ sreću lažima
Dok pred strancima ubijaš sebe.
Ne, nemoj zamišljati!
Voli. I mrzi što voliš.
Hodaj pod nebom
Snivaj pod njime
Smij se nad svime"

I JOŠ JEDNA MALA PRIČICA.... :
Ima jedno bice. moze hodati po vodi, moze lebdjeti zrakom, kada vjetar jace zapuse. tijelo mu je gotovo prozirno, samo lom otkriva konture. ipak, da mu iz ociju ne dopire plavicasta svijetlost, ne bi ga uocili. izgraden je od neceg fluidnog, gelastog. kada trci po vodi, radi to gotovo bescujno, ostavljajuci krugove da se sire na mjestima na kojima je on jedva dotaknuo povrsinu. njegovo fluidno tijelo kao da je ispunjeno nekim razlivenim plinom, pa prilikom svakog skoka leti duze nego sto bi promatrac ocekivao. nebeski. iako ne veci od leptira, ne jedu ga zivotinje. glasa li se, jos nije dokuceno. nitko sa sigurnoscu ne moze reci da je cuo njegov glas, ipak, svi kao da su ponekad osjetili neki misticni pjev, uz rijeku. tesko ga je uociti, samo za vrijeme zvjezdanog neba ostavlja svjetlucavi trag, koji pomaze u otkrivanju. spava i sanjari u lopocevu cvijetu.
.....drugi je drugačiji. ne lebdi, pada. ipak leti. čini to s trzajima, tako da mu let nije melodičan, već isprekidan i nasumičan. trzaj se doima kao iznenadni potisak iz nekog jet mlaznog potisnika, no ne vidi se. vidi se samo svjetlucavo crvena aura koja ga okružuje. nazubljena mu je površina, pravilnim trokutićima, slično mikroskopskom prikazu nekih peludnih zrnaca. veličine je ljudske šake, bio bi kugla da nema zubaca. iznutra je taman, samo crvenkastu svjetlost isijava iz bridova, koja stvara vec spomenutu auru. glas mu je neugodan i krečav, no ne koristi ga često. kako ne može lebditi, primoran je kretati se svojim trzajima, često se zabija ili pada. zbog toga izbjegava šume, nepogodno mu je kretati se među drvećem. kada se zabije u drvo, često mu se zupci zariju u koru, odbijajuci od drveta male komadiće kore i uzrokujući kratak *tup* zvuk. na tlo ne padne gotovo nikada sasvim, vec se samo odbije i ponovno trzne prema gore, pritom podižući mali oblačak prašine ili pijeska,zna se dogoditi i da ošteti cvijet.